DAN II
Dan B (ili kako smo išli u Budvu)
Nenaspavani i sa jutarnjim zadahom jedan po jedan ulaze moje kolege u restoran. Nije nikome jasno zašto nam je doručak od sedam i po iako smo na ekskurziji, ali ipak kad je jelo u pitanju rijetki odbijaju da se pojave. Punimo stomake toplim krofnama i još toplijim čajevima i kafama. I tako siti krećemo u Budvu. Sreća pa nije daleko inače bi se mnogi ponovo prepustili čarima sna. Nakon izlaska od autobusa odlazimo u šetnju plažom Budve i osjećamo se posramljeno pored tolike raskoši koju Budva može da ponudi.
Naposljetku dolazimo do starog dijela grada Budve gdje nam vodič, kao i svi turistički vodiči ma u kojem gradu se nalazili, pokušava objasniti da je to najstariji i najvrijedniji dio Balkana. Ali ne damo se mi. Znamo mi čiji su bureci najbolji i čija kafa najljepše miriše. Kad smo već kod kafe, nakon obilaska nismo mogli popiti onu našu bosansku kafu, nego smo se morali zadovoljiti običnim esspresom. Dok se esspreso mućka u stomacima ukrcavamo se na brodicu i kružimo oko Budve. More i opet more, nema se baš puno toga vidjeti osim prelijepih, suncem okupanih, plaža Budve kao i par otočića u blizini. Sve se završava ulaskom u autobus i povratkom u Petrovac na ručak.
Danas nas je baš poslužilo vrijeme pa smo okusili i crnogorsko more. Za razliku od mitova o lijenim stanovnicima ove države, more i nije baš takvo. Čak i u tri sata valove znaju da te iznenade i sa pučine odvuku u neki restoran pored plaže. Izmrcvareni od udaraca valova pravimo kratku san-pauzu u trajanju od dva, tri sata pa idemo na večeru. Na večeri su nam rekli da imamo Švedski stol ali ja stola nigdje nisam vidio, barem ne stola ne kome je pisalo „Made in Sweden“ ili koji na bilo koji način upućuje na to da je iz Švedske.
Navečer smo otišli do nekog nazovi diska u kojem smo na kraju oproštaj pravili uz Halida i „Vraćam se majci u Bosnu…“. Zamjeram samo što su kafanu nazvali diskom umjesto kafanom; ali valjda je to tako u Crnoj gori.
Po povratku imamo mali incident u hotelu. Security hotela pokušava da ulazi u sobe, ali lahko to riješavamo. Crnogorci po prvi put pokazuju neljubaznost.
U jedan, nakon što su sve potrpali u krevete i profesori idu spavati. Tek u ovakvim prilikama vidiš kako su i oni samo ljudi koji se nekada i bolje od tebe mogu zezati. Shvatiš da nije lako brinuti o tolikoj gomili momaka i djevojaka. Liježem u krevet razmišljajući o kafi sa profesorom Džekom, profesoricom Larisom i profesoricom Lamijom koja je izbjegla tu istu kafu. Ipak i direktor se pomalo našalio s nama svaki put kad bi ga sreli u hodniku hotela ili u autobusu. Laku noć.
Nastaviće se…
