DAN IV
A kao Albanija/ T kao Trokadero
Sinoć je bila jedna od „najbudnijih noći“. Rijetki su oni koji su išli u krevet, a i ti su legli tek oko četiri ili pet. Stvarno tek na ekskurziji imaš priliku da upoznaš osobe s kojima si dijelio klupu zadnje tri godine. Tek tada zaključiš koliko su neki ozbiljni i pametni, a neki sve suprotno od toga.
Svi kasnimo na doručak i brže bolje natrpavamo prazne stomake hranom, kafama i sokovima. Ulazimo u autobus i krećemo na putovanje u Albaniju. Iz sna nas bude profesori i govore nam da pripremimo pasoše jer prelazimo albansku granicu. Jedno od najdužih čekanja na granici koje čovjek može doživjeti, a razlog mi nije poznat. Valja valjda graničarima pogledati svačiju sliku u pasošu i nasmijati se. Nakon pola sata nastavljamo dalje. Ulazimo u Albaniju i već par kilometara od granice primjećujemo jednu od „karakteristika“ Albanije- spremnike za vodu na krovovima kuća. Tek poslije su nam rekli da imaju spremnike jer su česte nestašice vode. Dolazim do Skadra- grada koji imamo priliku posjetiti u Albaniji. Grad nije ništa posebno. Zanimljivo je da u sto metara možete vidjeti primjere dva potpuno različita vijeka:
s jedne strane zgrade i kuće u ruševnom stanju, dok već u sljedećoj ulici niče nova luksuzna zgrada sa deset i više spratova.
Obilazimo Skadar i primjećujemo da su neki dijelovi grada pretvoreni u jednu ogromnu pijacu: na svakom koraku ljudi prodaju nešto na ulici( od ribe na kojoj muhe počinju osnivati svoje porodice do televizora). Ljudi su poprilično ekološki osviješteni (ne znam samo da li je to zaista tako ili im imovno stanje ne dopušta kupovinu automobila) s obzirom da svi voze bicikla. Petak je, pa se u vrijeme džume namaza sa svih strana čuje ezan. U prvi mah ovo može zvučati strašno s obzirom da je grad prepun džamija i nemoguće je opisati jačinu zvuka ezana sa svih mogućih strana. Nastavljamo obilazak i krećemo u potragu za hranom. To može predstavljati veliki problem u Albaniji jer kao prvo skoro svi prodaju svinjsko meso, a kao drugo malo ugostitelja zna da se služi bilo kojim jezikom osim albanskog. U jednom od fast-food restorana nakon čekanja od 15 minuta i pitanja da li govore engleski prilazi nam jedan momak koji „najbolje“ govori engleski. Pitamo ga da li primaju eure („Can we pay in Euros?“) na što on podiže lepinu, maše njome i govori na Juro, Juro. Dugo je trebalo da se objasnimo i na kraju izlazimo gladni jer ne primaju eure. Srećom našli smo jeftinu piceriju. Poslije odmaramo uz kafu dok neki idu u potragu za bilo kakvim suvenirima. Oko tri krećemo nazad za Petrovac. Valja se odmoriti i spremiti se za Trokadero (najpoznatija diskoteka u Budvi).
U deset dolazimo ispred Trokadera. U jedanaest ulazimo (prvi) i zauzimamo jedan nazovimo ga; separe. Uz tehno muziku se svi počinjemo hvaliti svojim plesnim pokretima. Ne bi mi bili Balkanci da oko jedan i po nije počeo svirati neki naš bend. U našem slučaju nam se posrećilo jer je tu noć gostovao Tropico bend.
U hotel dolazimo oko četiri ujutro. Svi mrtvi umorni padamo u krevete.
Nastavlja se…
{gallery}slike/2013-2014/Ekskurzija2013/danIV{/gallery}.
