Svi mi dobro poznajemo Eminu i njene tihe korake kojima je hodila kroz hodnike i učionice školske zgrade vrijedno radeći svoj posao. Nije se žalila ni na stanje, niti na vrijeme, niti na težinu, jednostavno njen je pristup poslu bio čestito i časno zaraditi onu platu kojom je izdržavala porodicu i školovala svoju čestitu djecu.
Znala je da se u životu mora raditi i boriti sa svim životnim iskušenjima. Strpljivo je svojim tihim koracima hodila kroz život i tako iškolovala djecu, izvela na hairli put, a i sama je dočekala da je njeni koraci dolazeći i odlazeći na posao dovedu do kraja radnog vijeka.
Velika je to sreća u današnjem vremenu.
Draga Emina u ime svih radnika želimo ti da doživiš još mnogo sretnih penzionerskih koraka u zdravlju i zadovoljstvu sa svojim najmilijim.
