DAN V
Dragi dnevniče,
ovo je posljednji put da ti se javljam. Svima vama koji čitate ovo će biti vjerovatno najmanje interesantan dio te životne avanture zvane ekskurzija koju sam opisivao, ali moje je da napišem. A vi, ako hoćete čitajte.
Jutro, svi pospani izlazimo iz soba i ulazimo u restoran. Posljednji put da jedemo u ovom restoranu. Poslije doručka brže bolje žurimo sa pakovanjem stvari vodeći računa da nam nešto ne ostane. Kofere u ruke i na zadnje slikanje ispred hotela. Poslije svi ulazimo u autobus i krećemo. Prvo idemo do Podgorice. Tamo pravimo pauzu od dva sata. Grad i nije nešto zanimljiv, barem ne iz turističke perspektive. Svi se većinom motamo po tržnom blizu kojeg nam je stao autobus. Tu pronalazimo ponešto za pojesti i pijemo kafu. Nažalost nemamo vremena da je razdužimo kako je samo mi Mostarci znamo razdužiti.
Svi su u polusnu, nakupljeni umora koji se taložio u našim tijelima već pet dana. Truckamo se u autobusu do granice a zatim stajemo u Trebinju. Mala pauza, još jedno slikanje pa onda do Mostara.
Danas i nije bio nešto zanimljiv dan…
Sve u svemu, da zaključimo:
Ovo je bilo jedno predivno iskustvo za koje su riječi nedovoljne da opišu. U početku smo željeli da idemo u Tursku, Španiju… razbacivali smo se imenima gradova i država. Nismo baš najbolje podnijeli kad su nam saopštili da većina može priuštiti Crnu Goru a ne Tursku. Ipak smo se nekako zadovoljili i tom Crnom Gorom.
Na kraju čitave balade shvatili smo ono što su nam stariji pokušali objasniti: Nije važno gdje smo, važno je da smo zajedno! Svako mjesto na svijetu ima nešto da ponudi, pa bila to ogromna raskoš ili ne. A druženje i prijateljstvo- to je ono najvažnije!
Malo smo i odrasli tokom ove ekskurzije, shvatili smo neke stvari.
Planeto, pozdravlja te generacija 2010/14 Mašinsko – saobraćajne, a vi malo mlađe kolege; savjetujemo vam da i vi okusite ekskurziju(kada za to dođe vrijeme) ako možete i da ne odustajete od nje samo zato jer vam se mjesto koje treba da posjetite na čini atraktivnim.
Profesori i razrednici, pozdravljamo i vas sve; ali ne kao profesore, kao autoritete, kao pametnije od nas…ne….
Pozdravljamo vas kao sebi ravne kakvi ste bili sa nama tokom ekskurzije, kao našu raje i naše prijatelje.
